Dakle moji dragi čitatelji i nečitatelji {dobre sam volje pa imam potrebu sve pozdravljati} došlo je vrijeme za novi post.
Što ima kod mene?
Pa trenutno doživljavam jedno posebno životno razdoblje; bez briga, stresa i s jako malo obaveza.



Uživam.
Jedino što mi je ovaj snijeg na kratko poremetio idilu jere je na kratko "otjerao" moje proljeće.

Napokon novi post.
Prije svega se ispričavam svojim vjernim čitateljima {yeah right kao da takvih ima} što dugo nisam pisala.
Bila sam impresionirana ispunjenjošću svoga života.
Dugo mi nije bilo ovako lijepo. Proljeće je na vratima, priroda buja, s nikim nisam u svađi, imam dečka...
Da, napokon.
JA imam sreće u ljubavi i najdivnijeg dečka na svijetu.
Moja duga opsjednutost njime se isplatila i urodila plodom.
Moje me osobno sunce sada obasjava svaki dan i čini me sretnom.




Osjećam da me ON zbilja razumije.
Kada vidi da nisam raspoložena za razgovor; da sam ljuta i bezvoljna on učini ono što mi je zbilja bilo potrebno. Nježno me poljubi i zagrli i ne upropasti trenutak praznim riječima; drži me za ruku i dopusti da se naslonim na njegova prsa gdje se osjećam tako sigurno i zaštićeno.

Proljeće je definitivno najljepše godišnje doba, a odsada i moje najdraže; jer ću upravo ovo pamtiti po divnim trenutcima.



Jedini problem mi je što sam rijetko naspavana, ne da mi se spavati kada znam da me tako puno toga čeka.
U školi je sve po starom; samo što sam još digla ocjene i napokon imam čvrste petice iz matematike i latinskog.
Sigurnija sam u sebe i svoje odluke; proljeće mi je dalo snagu.

I na kraju nadam se da se nitko ne ljuti što dugo nisam pisala i da svi razumju kroz što ja sad trenutno prolazim.
Sve vas puno volim i šaljem vam veliki kiss.

boomp3.com

Predugo me nije bilo.
Previše obaveza, previše toga za napraviti.
Ako mi vjerujete već dva tjedna nisam sjela za kompjuter osim onda kada sam bila na informatici.




U školi sve po starom; profesori živčani; moji prijatelji nenormalni, ON osoba koju svaki odmor tražim pogledom.

Dobra je stvar što ovaj vikend u Samoboru počinje fašnik.
Ja i moji luđaci idemo svake godine i uvijek bude predobro.
Ove godine mislim da i de i ON {znam da sam s Njim već pomalo dosadna, ali sad sam u onom stadiju zaljubljenosti kad obožavaš tlo po kojem tvoj "izabranik" hoda; pa me zato ispričajte}.
Moram si sašiti kostim; hvala Bogu što me takve stvari mama naučila, pa nikad nemam problema da će netko imati kostim kao ja ^^.

Zadaće je previše, pa uopće nemam vremena za čitanje {užasno mi fali}.
Glazba je jedina utjeha.

boomp3.com

Volim tu pjesmu.
Jednostavno je prekrasna.
Ako ste je ikad čuli {a sigurna sam da jeste} sigurno ste poželjeli što i ja *pogledaj naslov*.
Postoji li takva ljubav?
Vjerojatno.


Odkad nema škole, nemam previše izgovora da ga vidim {čitaj buljim u njega kao tele}.
U prolazu ga samo pozdravim. Ono osnovno: Kak si?, Kaj ima?
I onda se cijeli dan grizem jesam li imala ok frizuru, kak sam to bila obučena kad sam ga srela, što to samnom nije u redu da nemogu složiti dvije smislene rečenice kad ga vidim?

Prošlo me blagdansko raspoloženje.
Zapravo potpuno sam zaboravila na Božić.
Na njega me još posjećaju ukrasi koji me već pomalo živciraju; isti oni ukrasi kojima sam se tako jako radovala.
Još jedna promjena raspoloženja.
šteta.



Zaljubila sam se.
U osobu u koju se nisam smjela ni htjela zaljubiti.
Bahat je umišljen i pun sebe ali je i dalje najbolji najslađi i najposebniji dečko kojega sam u životu vidjela.
Moje frendice nikako ne razumiju zašto mi se sviđa.
Po izgledu se svima sviđa, ali im se zamjerio svojim sarkastičnim odgovorima na njihova {po meni bezvezna}pitanja.
Prema meni je dobar.
Pažljiv mogli bi reći.
Meni nikad ne daje bezobrazne odgovore; te mi ponekad uputi svoj prekrasan osmjeh od kojeg mi noge zadrhte.
Kada me pogleda ne mogu dugo održati zdrav razum pa brzo skrenem pogled kako nebi shvatio da buljim u njega kao tele.
Neki njegovi prijatelji su me već pitali da li mi se on sviđa jer mi se kao vidi "poseban" sjaj u očima kad god ga gledam, pa čak i kada me samo pita nek bezvezno pitanje kao što je koliko je sati.

Imam novi dizajn.
Kad sam ga vidjela potpuno me očarao; vjerojatno zato što u posljednjih tjedan dana ludim zaa snijegom i veselim se svakom trenutku provedenom na svježem zimskom zraku i svakom koraku po netaknutoj snježnoj stazi.

Prvo što sam danas htjela spomenuti je glumac koji će ovjekovječiti Edwarda Cullena u ekranizaciji Sumraka.



Iskreno nisam zadovoljna izborom zato što mi ovaj glumac nije nimalo zgodan, a ja Edwarda zamišljam kao savršenstvo, a ne kao osobu s kozjom bradicom.

Ulozi Edwarda bi mi više pristajali Tom Sturridge ili Henry Cavill {u mlađoj fazi kad nije imao obrijanu glavu i koju kilu viška}

***

Kada padne prvi malo jači snijeg ja postanem euforična; samo skakućem; razmišljam o božićnim ukrasima ; poklonima koje moram kupiti...
To mi je jednostavno najdraže doba godine :))

Ljubav.Ne možeš bez nje, a vrlo kratko možeš s njom.

Postoji li bezuvjetna ljubav {naravno osim one roditeljske, a ni ta nije uvijek bezuvjetna}?
Je li svaka ljubav, ljubav iz koristi ili ti nije ljubav?
Možemo li se zaista usporediti s puzzlama koje traže svoju savršenu polovicu?
Toliko pitanja, a premalo odgovora.



Ponekad mi dođe da tužim Disneya zbog onog "mita" da su sve djevojke princeze i čekaju princa na bijelom konju.
Možda za mene nije princ.
Ne treba meni netko savršen.
Treba mi netko tko će me voljeti i neće me varati.
Netko tko će na mene pomisliti kad se probudi i kad ide spavati.
Ne mora biti cijeli roman misli, samo da se zapita gdje sam, spavam li i ja i kako sam.
Kada sam ja zalljubljena uvijek tako razmišljam.



Ponekada sam razočarana.
Zašto se uopće truditi? Twilight ljubav nikad neću doživjeti {hvala Stephanie na Edwardu, sad sam još malo povisila kriterije dobrog dečka}.
A onda opet; naići će i moj Edward.

Zavidim ljudima koji su svoju posebnu osobu već pronašli; onima koji se po jednom pogledu razumju i znaju što osjećaju i bol jedne polovice automatski je i bol druge polovice.

Ponekad se mi se čini da sam prenaivna za ovaj svijet.
"Previše vjeruješ ljudima" ; kažu mi.

Uvijek povjerujem ljudima kada vidim početnu sliku, onu koja se pokazuje pri prvom susretu.

Svi su mili, dobri, krasni, pažljivi, veoma društveni i uvijek spremni pomoći, ali čim se dogodi i najmanja neprilika i poteškoća koja im "uništi" planove i izbaci iz ritma mjenjaju dlaku.
Prijateljstvo postaje neprijateljstvo i mislim da je to ono što mene najviše muči; Why can't we all just get along?
Nikada mi neće biti jasni ljudi koji mrze; to su po meni jadni ljudi nezadovoljni sami sobom; te onime što su.
Ja nikada nisam, i nikada neću tvrditi da sam savršena; daleko sam ja od toga, ima mnogo stvari koje bi na sebi i u sebi htjela promijeniti; a oni koji za sebe kažu da su savršeni po meni imaju najviše problema.



Prečudni su mi i oni ljudi koji se žele uklopiti i biti samo jedan od milijun. Ja želim biti jedinstvena; ne težim savršenstvu; težim sreći.

Novi bloger je rođen ^_^

Na ovom blogu želim pisati o svojim osjećajima (koji su ponekad tako komplicirano jednostavni da se čine još težima nego što su uistinu).

Ne želim se pretvarati i biti ono što nisam kako bi se nekome svidjela.
Mrzim kada se ljudi forsaju.

Po prirodi sam (u glavnom) vesela osoba puna životnog entuzijazma i poleta (yea right).

I naravno na kraju želim reći da želim mir u svijetu, spasiti kitove i osvojiti Nobelovu nagradu za mir (pomalo isfurano zar vam se ne čini?)

Dobro onda što JA želim?
Voljeti i biti voljena. Smijati se od srca a ne samo kako bi se pristojno nasmijala nečijoj šali.
Vjerovati ljudima.
Pjevati i ne brinuti se o tome što ljudi misle o meni.
Proći ispod duge. ^_^

Zvuči prejednostavno?
Vjerujte nije...

That's all folks :) (for now)